Nakon što je premoćno pobijedio na predsjedničkim izborima održanim u prosincu 2006. sa ukupno 63 % glasova  Hugo Chavez je dobio novi šestogodišnji mandat predsjednika Venezuele. Na govoru koji je održano nakon svoje inauguracije Chavez je ponovio svoju trajnu orijentaciju prema socijalizmu i stvaranju drukčijeg političko-ekonomskog sustava koji će biti prethodnica socijalizmu 21. stoljeća, a koji ima za glavu zadaću srušiti dominaciju imperijalizma SAD-a i uspostaviti jedan humaniji poredak koji će pružati jednaka mogućnosti svakom pojedincu.

Da Hugo Chavez ozbiljan u svojim idejama pokazuje novi sastav njegove Vlade u kojoj više nema potpredsjednika Josea Vincentea Rangela koji se protivio nacionalizaciji nekih naftnih tvrtki. A među novim članovima ističu se ministar narodne moći za participaciju i socijalni razvoj David Velasquez, inače prvi ministar u povijest Venezuele koji dolazi iz Komunističke Partije( inače KP Venezuele je na prošlim parlamentarnim izborima utrostručio svoj broj glasova) i Jose Ramon Rivero , novi ministar rada, inače bivši sindikalani vođa i deklarirani trockist. O Riveru je Chavez ispričao nedavno zanimljivu priču kako ga zvao u svoju Vladu, a Rivero mu je odgovorio da prije nego što pristane, mora mu priznati da ja trockist, na to mu je Chavez odgovorio da vidi u čemu je problem pošto je i on trockist. Ova Chavezova izjava zapravo pokazuje njegovu političku evoluciju od 1998. kada je prvi puta pobijedio na izborima i kada je bio oduševljen sa "trećim putem" koji su propagirali Tony Blair i Bill Clinton do njegovih današnjih krajnje lijevih stavova koje najbolje karakterizira njegova izjava da kapitalizam na može zbog svojih ograničenja riješiti probleme radnih ljudi u Venezueli i da je jedino rješenje revolucija koji vodi socijalizmu 21. stoljeća. Tu njegovu namjeru potvrđuje i izjava koju je dao o svojim ministrima, nazivajući ih ministrima narodne moći, a njihov je tjedni zadatak da od ponedjeljka do srijede obavljaju svoje dužnosti, u uredima, a od četvrtka do nedjelje da budu na terenu i da tamo svoje planove sprovode neposredno u djelo. Također je na predsjedničkoj inauguraciji rekao da ga ništa neće skrenuti sa puta socijalizma i da mu je cilj uspostavljanje Bolivarske Socijalističke Republike Venezuele. Venezuele sa novim političkim, socijalnim i ekonomskim sustavom.

Očito je da Chavez ovim svojim novim potezima koji su naravno u većini svjetskih medija nazvani ekstremnima samo odgovara na pritisak masa odozdo i da novim idejama reformi nastoji cijeli proces pogurati naprijed. Ovim on izlazi iz okvira dominantne neoliberalne ekonomije. Najbolji dokaz tome su nacionalizacija venezulanskog telekoma i elektoprivrede, obje su započete u siječnju i zahtjevi koji dolaze od sindikata metalskih radnika za renacionalizaciju čeličana koje su privatizirane devedesetih. Iako ovdje sindikati ne predlažu koraka koji će voditi prema starom stanju kada su čeličane bile u državnom vlasništvu, nego se predlaže uvođenje modela radničkog suupravljanja( co-management) i samoupravljanja, kakvo već postoji u aluminijskom konglomeratu ALCASA i još nekim tvornicama.

Naime nakon što je Chavez započeo nacionalizaciju naftne industrije, privatni vlasnici slutili su da neće na tome stati, pa su ga počeli bojkotirati, zatvarajući svoje proizvodne pogone, od kojih su mnogi bili već na rubu stečaja. Međutim radnici u tim poduzećima su preuzeli upravljanje nad njima, država jer to priznala svojim dekretima. Najbolji primjer za to je tvornica Sanitarios Maracay. Pritom u nekim poduzećima radnici sami upravljaju , u nekima upravljaju uz pomoć države, koje šalje svoje predstavnike u upravne odbore. Iako je većina poduzeća još uvijek u privatnom vlasništvu, pokret je svakim danom sve jači zahvaljujući, moćnom revolucionarnom frontu radnika koji su okupljeni u sindikat UNT, koji okuplja većinu venezuelanske radničke klase i snažno podupire nastojanja predsjednika Chaveza za nacionalizacijom sredstava za proizvodnju i uvođenje radničkog samoupravljanja i suupravljanja.

 Najnoviji potezi koji najavljuje nova venezulanska vlada su započinjanje zemljišne reforme, koja bi oduzela zemlju veleposjednicima koji ju ne obrađuju i ustavne promjene koje će podržati radnike koji su preuzeli tvornice.

Možda sad još malo o nekim rezultatima i projektima  u Venezueli, proračuna je porastao za 32 % u odnosu na prošlu godinu, a od toga iznosa čak 44 % ide na financiranje socijalnih potreba. takva politika omogućila je da stopa siromaštva u prošloj godini bude smanjena sa 45 % na 35 %. Pokrenuti su razni projekti tkz. "misije" , jedan od njih je pomoć domaćicama i ženama koje primaju plaću ispod nacionalnog minimuma. Lokalni odbori raspodjeljuju im pomoć i pomažu da postanu aktivni članovi zajednice, a ovu pomoć prima oko 190.000 žena.

Svi ovi već postojeći projekti  i najave nove Vlade jasan su pokazatelja da  venezuelansko društvo ide u pravcu socijalizma, iako pred njim stoje još mnoge prepreka koje nosi razvitak socijalizma u jednoj ipak siromašnoj zemlji, iako jedan tako vrijedan resurs kao što je nafta ovdje može odigrati veliku ulogu, ali može postati i uteg zbog agresivne američke politike prema svim zemljama koje imaju velike naftne rezerve. Također još je jedan veliki zadatak pred Chavezom i njegovom Vladom , a to je borba protiv korumpiranih birokrata, koji su još vijek moćni u državnom aparatu i koče  sve procese koji vode u socijalističko društvo, bojeći se za svoje privilegije. Zato utjecaj birokracije čim prije treba slomiti, kako ne bi u suradnji sa još uvijek moćnom venezuelanskom buržuazijom izvela kontrarevoluciju i njome poništila sve stečevine Chavezove vlasti i započela restauraciju divljeg neoliberalnog kapitalizma  u njegovoj najgoroj varijanti, a to je definitivno ona južnoamerička. Nadajmo se da se ovaj scenarij neće dogoditi i da će Venezuela izdržati sve pritiske izvana i iznutra i da će se nastaviti trend dolaženje na vlast pravih ljevičara u Latinskoj Americi,  jer to može imati velik utjecaj na cijeli svijet i ideju socijalizma uopće.